Publications

 

Čitajte da biste živjeli – tako poručuje veliki pisac Flaubert želeći naglasiti životnu važnost knjige. Čitanje stoji na početku: na početku nas samih i naše povijesti, na početku razumijevanja i mudrosti, posred kulture i znanosti. Ali čitati ne znači samo biti pismeniji ili pametniji. Čitanje je proces zrenja, suživljavanja i propitivanja u kojem stavljamo u igru najintimniju nutrinu našega bića. Jer mi čitamo da bismo razumjeli sami sebe, a ne samo svijet oko sebe. Ne možemo bez čitanja, ne samo bez čitanja knjiga i tekstova, nego bez čitanja nas samih. Uistinu, kad tekstovi i življenje susretnu, tada čitanje postaje sretni trenutak.

Ponekad se zgodno kaže da je život otvorena knjiga u koju se piše i iz koje se čita. Tako knjiga postaje velika slika življenja, a mi ljudi u knjigama pronalazimo tragove naših života, zastajemo pred veličinom istine, u knjige poniremo da bismo se prepustili čaroliji ljepote, susreli sebe i živjeli nepresušnu potrebu da se ostvarujemo u svojoj humanosti. Čitanje nas stavlja na put razumijevanja nas samih. Ali knjige mogu biti i pragovi svetoga, mjesta gdje čovjek može konačno osjetiti dubinu… Doista, u svijetu banalosti knjige su pravo utočište. I ako je ova knjiga jedno takvo utočište i prostor dubine, onda će stvarno ispuniti svoju svrhu.

U povijesti čitanja i knjiga ima jedan događaj koji je za nas kršćane neobično važan, jer otkriva svu vrijednost čitanja (pa i pisanja). To je događaj iz nazaretskog subotnjeg jutra kada Isus u sinagogi uzima svitak, prigiba se nad njim i iz njega čita – Duh Gospodnji na meni je…, a potom veli – Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odjekuje u ušima (Lk 4, 18-21). U proročkim riječima Staroga Zavjeta, koje tu odjekuju u njegovom vlastitom tijelu prignutom nad pisma, Isus susreće sebe. U tom obrednom i blagdanskom navještaju On spoznaje da se te riječi odnose na njega i da se one u njemu ispunjavaju. Jer On će biti uvir svih riječi koje su mu prethodile i svih tumačenja koja će uslijediti.

U duhu tog događaja vjerujem da nam je još jasnije što znači ‘čitati da bismo živjeli’. Čitanje postaje ključ, ključ razumijevanja nas samih kao ljudi, kao vjernika. Teologiju sam shvaćao kao znatiželjno služenje tom životu vjere, kao pisanje nošeno slušanjem, gledanjem, dodirivanjem svijeta života… rekao bih da je teologija prigibanje nad svitke našega življenja.

Ovi moji spisi nastali su iz čitanja, iz prigibanja nad mnoge tekstove (iz kojih sam imao sreću učiti), ali posebno iz prigibanja nad Božjom Riječju – koja odjekuje u Tijelu Crkve, u simbolima i gestama, u blagdanskom svetkovanju zajednice Kristovih vjernika… No, ovi članci nastali su također iz čitanja ljudskih iskustava svetoga, iz uronjenosti u tekstove svijeta života…  Ova knjiga je rođena u odjecima iskustva vjere i na tom tragu je treba čitati. Smatrao sam potrebnim teološki misliti čovjekovu otvorenost svetome i pritom ići ususret najrazličitijim spoznajama s područja filozofije, antropologije, umjetnosti, sve s ciljem da bolje shvatimo nas same, da bolje i potpunije ‘čitamo’ ono što pišemo i jesmo i da snažnije odjekne Riječ nad koju se prigibamo u liturgijskom slavlju Crkve.

Završni govor na predstavljanju knjige Plemenita jednostavnost. Liturgija u iskustvu vjere, Split 22. lipnja 2011.