Media

trebamo li obrede_

Video 

Prezentacija

Predavanje

 


14. 02. 2016. Glas Koncila – Korizmeno razmatranje o sakramentu pomirenja u godini milosrđa (I. Dio)

Mir po oproštenju Božjem – prava čovjekova mjeraRazgovor vodio: Darko Grden»U moderno je doba ovaj sakrament u zapadnjačkim društvima doživio duboku krizu koja ni do danas nije prevladana. Ta je kriza uvjetovana, s jedne strane, utjecajem svjetovnosti, koja je iz svijesti modernih ljudi potisnula pojam grijeha i oproštenja, a s druge strane, moderni je svijet sve vjerske obrede, pa tako i ispovijed, proglasio suvišnima. (…) Izostalo je pomirenje kao obredno slavlje, a na njegovo je mjesto došao pojedinac i njegova potreba olakšavanja osjećaja tjeskobe i krivnje«, kaže dr. Žižić. »Milosrđe podrazumijeva popravak života, zauzimanje za dobro i odlučno suprotstavljanje zlu. Milosrđe je susret s ljubavlju, ali i s pravednošću Božjom. To je širok pojam koji obuhvaća sav Božji spasenjski naum, ali i čitava čovjeka, kao i cjelinu kršćanskih vrjednota. Sakrament pomirenja oblik je darivanja i susreta s milosrdnim Bogom, ali taj nas sakrament stavlja i pred odluku i odgovornost u duhu Isusovih riječi: ‘Idi i ne griješi više.’« »Vjerujem u oproštenje grijeha.« Tako glasi jedna od dobro poznatih formulacija u Vjerovanju, toj velikoj povelji u kojoj su zapisani temelji kršćanske vjere. »Ta vjera postaje stvarnost u sakramentu pomirenja«, kaže dr. Ivica Žižić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije i pročelnik Katedre za liturgiku na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Studirao je u Rimu, gdje je postigao doktorat iz liturgike na Papinskom liturgijskom institutu Papinskoga sveučilišta »Sant’Anselmo«, a potom i doktorat iz kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je četiriju knjiga i brojnih znanstvenih i stručnih radova u domaćim i stranim časopisima, u kojima obrađuje pitanja liturgije i suvremenoga čovjeka, kulture i umjetnosti, sve s ciljem da, kako kaže sugovornik, »bolje shvatimo ono što u liturgiji slavimo i po slavlju postajemo«.Svoju profesorsku službu sugovornik obavlja na »dvije obale«. Osim u Splitu, naime, od 2005. godine predaje i na Papinskom institutu u Rimu. Sve ga to čini idealnim sugovornikom za temu za koju ovih dana povoda ima napretek. Riječ je o sakramentu pomirenja, pokore, ispovijedi (odmah treba primijetiti da dr. Žižić ta tri naziva rabi gotovo kao sinonime, ali ipak s različitim konotacijama). A povod za razgovor u širem smislu je Izvanredna sveta godina milosrđa, odnosno korizma te središnje mjesto koje papa Franjo želi dati upravo sakramentu pomirenja u jubileju milosrđa, a posebno u korizmi.

Isus – umro zbog grijeha, uskrsnuo radi života

Prije nego što će iznijeti svoja promišljanja o sakramentu pokore unutar općega suvremenoga konteksta, a potom i unutar konteksta posebnoga milosnoga trenutka kakav je Sveta godina milosrđa, dr. Žižić iznosi njegove temeljne teološko-sakramentalne i povijesne odrednice. Prva je odrednica grijeh, kojim je »narušen odnos čovjeka s Bogom, ali i sa zajednicom vjere, tj. s Crkvom čiji smo živi udovi«. Druga i središnja, presudna odrednica, jest Božja milost koja se jednom zasvagda očitovala u Isusu Kristu.

»Sakrament pomirenja proizlazi iz Kristova Otajstva. Isus, kao Božji Sin, svojom mukom i uskrsnućem otkupljuje čovjeka. Isus je umro zbog naših grijeha, ali je i uskrsnuo da bismo život imali.« Nakon toga dr. Žižić dolazi do treće odrednice, a to je uloga Crkve kao sakramenta Božje ljubavi i milosrđa u svijetu. »Krist je Crkvi povjerio ovaj sakrament i po njemu vazmeno otajstvo dopire do nas, zahvaća nas i posvećuje. Mogli bismo reći, u duhu ove jubilejske godine, da je to ‘sakrament milosrđa’, jer je vidljivi znak Božje ljubavi i darivanja u Crkvi i po Crkvi.« Sam »pravi sadržaj« sakramenta sugovornik ovako opisuje: »Povjerljivo pristajanje da mi Bog oprosti i vrati mi dostojanstvo djeteta Božjega«, kaže dr. Žižić. I još: »To otajstvo (Kristovo vazmeno otajstvo) zahvaća pokornika kad se iskreno kaje i moli za oproštenje u duhu naloga i ovlasti koje je Krist dao svojim učenicima da propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha. Crkva je znak i posrednica pomirenja ljudi s Bogom.«

Pomirenje »vodom krštenja« i »suzama pokore«

Sakrament pomirenja je, dakle, ustanovljen »da bi članovi Crkve koji padnu u teški grijeh i izgube krsnu milost ponovno mogli pronaći oproštenje i mir, pomirivši se s Bogom i s Crkvom«. »U stvarnosti sakrament pomirenja traži se kad grijeh povrijedi naš odnos s Bogom i s Crkvom. Povratak na krsno dostojanstvo moguće je preko pokore i obraćenja, preko sakramenta koji nas vraća u zajedništvo Tijela Crkve«, kaže sugovornik. Upućujući na crkvene otce (velike naučitelje iz patrističkoga razdoblja, tj. iz kršćanske antike koji imaju presudnu ulogu u oblikovanju kršćanskoga nauka) koji su govorili da se vjernici uz »vodu krštenja« mogu pomiriti i »suzama pokore«, sugovornik pojašnjava temeljni odnos između sakramenta krštenja i sakramenta pomirenja. Najbolji sažetak nauka o sakramentu pomirenja jest molitva odrješenja: »Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Otca i Sina i Duha Svetoga.«

Kroz povijest sakrament je doživio duboke promjene

Tijekom povijesti sakrament pomirenja doživio je duboke promjene, nastavlja dr. Žižić. Crkva prvih stoljeća nije prakticirala privatnu ispovijed kakva je danas poznata: da pokornik pristupa svećeniku, ispovijeda mu svoje grijehe, a ovaj mu daje pokoru i odrješenje. Takva se ispovijed, zapečaćena tajnom, ustalila u Crkvi u srednjem vijeku, a konačnu je potvrdu dobila na Četvrtom lateranskom koncilu 1215. godine. Prve pojedinačne, privatne ispovijedi počeli su prakticirati irski monasi u VI. stoljeću. Bila je to takozvana »tarifna pokora« jer je za pojedine grijehe bila točno propisana određena pokora. No u prvim je stoljećima Crkve bila na snazi javna pokora i javno slavlje pomirenja. Tako se, primjerice, u V. stoljeću pomirenje slavilo na Veliki četvrtak, a tomu je prethodio dugi pokornički put, obilježen privremenim isključivanjem iz zajednice, teškim odricanjima, postom i pokorom. »Crkva je njegovala svijest da grijeh narušava crkveno jedinstvo pa je upravo zajednica sudjelovala u molitvi tijekom pokorničkoga razdoblja i u samom slavljenju sakramenta pomirenja«, kaže dr. Žižić.

Jedna od presudno važnih razlika te stare pokore i današnje bila je i u tome da se takva pokora nije mogla ponavljati (dok se danas preporučuje često pristupanje sakramentu pomirenja, štoviše spomenuti je Koncil propisao da se vjernik ispovjedi barem jednom u godini, prije Uskrsa). Imala je stara crkvena praksa i svoje naličje. Zbog strogosti, javnoga značaja, dužine i nemogućnosti ponavljanja, mnogi su kršćani iz tih vremena odgađali pomirenje sve do posljednjih trenutaka života.

Između tjeskobe i tvrdnje da »grijeha nemaju«

Duboke i sveobuhvatne mijene koje su zahvatile zapadnu civilizaciju odražavaju se i na sakrament pomirenja. Dr. Žižić današnje izazove opisuje u nekoliko rečenica: »U moderno je doba taj sakrament u zapadnjačkim društvima doživio duboku krizu koja ni do danas nije prevladana. Ta je kriza uvjetovana, s jedne strane, utjecajem svjetovnosti, koja je iz svijesti modernih ljudi potisnula pojam grijeha i oproštenja, a s druge strane, moderni je svijet sve vjerske obrede, pa tako i ispovijed, proglasio suvišnima. Sakramentalna je praksa malo-pomalo potisnuta. Izostalo je pomirenje kao obredno slavlje, a na njegovo je mjesto došao pojedinac i njegova potreba olakšavanja osjećaja tjeskobe i krivnje«, kaže dr. Žižić.

Da bi pojasnio o čemu je riječ, sugovornik navodi nekoliko primjera koji se susreću u pokorničkoj praksi: »Prvi je primjer dobre prakse sakramenta ispovijedi gdje grješnik stvarno u tom sakramentu doživi susret s Bogom, njegovu milost i blizinu. U nekim drugim slučajevima sakrament gubi narav susreta i dara, a više se pretvara u tjeskobno ispitivanje samoga sebe, gdje pojedinac ostaje začahuren u svoju grješnost i zbog toga ne može osjetiti Božju milost i blizinu unatoč tomu što mu Bog u sakramentu oprašta i dolazi mu ususret. Postoje i oni koji o sebi stvaraju slike nevinosti jer se ne promatraju u odnosu prema Bogu koji je punina pravednosti, ali i punina milosrđa. Ako je najveći grijeh današnjice tvrdnja da grijeha nema, onda su najveći problem u današnjoj ispovjednoj praksi oni koji tvrde da ‘grijeha nemaju’.« Moglo bi se reći: tjeskoba i krivnja ostaju, a prava svijest o njihovu uzroku i o lijeku često je manjkava ili je nema. Ili pak nedostatak svijesti o grijehu hrani relativizam i kulturu opće ravnodušnosti prema svemu osim prema samomu sebi.

Opasnost od banalizacije milosrđa

U tom rascjepu, svojevrsnom začaranom krugu, sugovornik prepoznaje jedan od velikih razloga proglašavanja Svete godine milosrđa. »Papa želi s jedne strane istaknuti da nam je Bog blizak i milosrdan, a s druge strane potaknuti vjernike grješnike da zatraže i osjete Božje milosrđe. Traži se nova pozornost za čovjeka, za njegovu krhkost i veličinu, za njegova psihička i društvena određenja, ali i za njegov odnos s Bogom. Valja iznova osluhnuti čovjeka i dovesti njegove osjećaje krivnje i pad u zlo u odnos prema Bogu, milosrdnomu Otcu, koji ide ususret čovjeku grješniku da bi ga oslobodio okova grijeha.« Drugim riječima Sveta je godina poziv da čovjek vjernik sebe još svjesnije, još dublje, počne mjeriti Bogom, koji je, kao što je već rečeno, »punina pravednosti, ali i punina milosrđa«.

Nije stoga čudo – nastavlja sugovornik – što se, u sklopu »svesrdnih nastojanja da se oživi sakramentalni život vjernika«, »u središte Godine milosrđa« stavlja sakrament pomirenja. On, naime, čovjeku donosi »oproštenje i mir«, kao što kaže formula odrješenja. Mir po oproštenju Božjem – to je prava čovjekova mjera. Tu sugovornik, međutim, upozorava na opasnost od svojevrsne banalizacije samoga govora o milosrđu, a onda i sakramenta pomirenja. Pritom prvi put sugerira na staru teološku istinu koja je više ili manje eksplicitno prisutna u cijelom (raz)govoru o sakramentu pomirenja: »Gratia non tollit naturam sed perficit – Milost ne dokida narav, nego je usavršuje.«

Nitko ne može biti svet a da nije čovječan

»No taj dar«, kaže u tom smislu dr. Žižić, »prolazi kroz čovještvo jer svetost ne dokida ljudske temelje. Nitko ne može biti svet a da nije istodobno i čovječan. Nastojanja koja ne vode računa o cjelovitom čovjeku nisu potpuna. Uočavam da je i sam pojam milosrđa ponegdje krivo shvaćen. Priziv na milosrđe nije i ne smije biti izlika za prebacivanje odgovornosti, popustljivost, prikrivanje ili opravdavanje takozvanih ‘ljudskih slabosti’. Milosrđe podrazumijeva popravak života, zauzimanje za dobro i odlučno suprotstavljanje zlu. Milosrđe je susret s ljubavlju, ali i s pravednošću Božjom. To je širok pojam koji obuhvaća sav Božji spasenjski naum, ali i čitava čovjeka, kao i cjelinu kršćanskih vrjednota. Sakrament pomirenja oblik je darivanja i susreta s milosrdnim Bogom, ali taj nas sakrament stavlja i pred odluku i odgovornost u duhu Isusovih riječi: ‘Idi i ne griješi više.’«

»Sakrament pokore može se slaviti u svako vrijeme. Ipak, korizma je posebno vrijeme za slavlje toga sakramenta.« Tim rečenicama sugovornik uvodi u promišljanja o mjestu koje korizma inače ima u životu vjernika i vjerničke zajednice, a Izvanredna sveta godina milosrđa ove joj godine daje posebnu »težinu«.


21. 2. 2016. Korizmeno razmatranje o sakramentu pomirenja u godini milosrđa (II. Dio)

Slaviti pomirenje u »punom liturgijskom obliku«

 

»Bilo bi doista potrebno da svećenici u ovoj godini započnu s ‘punim liturgijskim oblikom’ pomirenja, a to znači pomirenje koje uključuje pokorničko slavlje. Potrebno je da se ispovijed događa iz susreta i slušanja evanđelja (radosne vijesti) Božjega milosrđa te da se vjernike dublje uvede u značenje simbola, riječi i samoga čina pomirenja«, kaže dr. Žižić.

 »Dobar ispovjednik služitelj je Božjega milosrđa koji je sam na sebi, u ulozi pokornika, to milosrđe duboko iskusio. Zato se ispovjednici trebaju i sami ispovijedati i tako rasti kao svećenici. Nigdje svećenik nije tako blizu ljudima kao u sakramentu pomirenja. Ali nigdje također nije tako blizu svojem poslanju kao u ulozi ispovjednika. Jer je upravo tu pozvan utkati svoje znanje, sposobnosti, ljudsku otvorenost i toplinu u milosni događaj oproštenja. To je složen zadatak koji zahtijeva da se svećenik zauzme za Božje i da posreduje Božje milosrđe, ali i da sebe povuče u ‘drugi plan’ i izmakne opasnosti da se pretvori u nekoga vođu odnosno ‘gurua’, kojemu je Bog, svjesno ili nesvjesno, ipak na drugom mjestu.«

 

Razgovor vodio: Darko Grden

Velik dio razgovora s dr. Ivicom Žižićem, liturgičarom na KBF-u u Splitu, o sakramentu pomirenja nadahnut je temeljnom željom pape Franje izrečenom u buli »Misericordiae vultus – Lice milosrđa«. »Želja mi je, uistinu«, piše Sveti Otac, »da Sveta godina bude živo iskustvo Otčeve blizine, da bi se gotovo rukom moglo dodirnuti njegovu nježnost, da bi ojačala vjera svakoga vjernika te tako svjedočenje postane sve djelotvornije.« Kad je u tom kontekstu riječ o ispovijedi, onda se radi o nastojanju da ona ne bude tek »valjani« čin, nego iskustvo istinskoga susreta s milosrdnim Bogom. To, istina, ovisi poglavito o Božjoj milosti, ali u skladu s načelom da milost ne dokida narav, i ljudsko djelovanje može više ili manje pogodovati ili ne pogodovati iskustvu. Dr. Žižić progovara o nekim elementima toga problema.

Uzročnost između zla, krivnje i duševnoga stanja

»Teški grijesi«, kaže sugovornik, »kao što je, primjerice, pobačaj, ali i drugi, upućuju na neku duboku uzročnost između počinjenoga zla, krivnje i duševnoga stanja. Psihoanaliza je to još jednom potvrdila: psihološka jezgra tone u potisnute, neiskupljene krivnje i strahove ako nema onoga pozitivnoga trenutka čišćenja koji će čovjeku vratiti unutarnji mir.«

Sugovornik govori o tome kako se ljudi suočavaju s tim problemom, nekada i danas. »Neki to pokušavaju pomoću terapije, uvjereni da će tako prevladati duhovne napukline. U predmodernim i drugim kulturama obredi čišćenja imali su upravo tu regenerativnu funkciju: oni su bili kadri preko osjetnih znakova i čina zahvatiti duboko u čovjekov duhovni život i ondje ponovno uspostaviti mir. Obrednost pomirenja drevna je i moćna. Potreba za očišćenjem od grijeha i zla redovito je bila vezana uz određeni obred koji je čistio, pomirivao, uspostavljao jedinstvo i tjerao zlo. Poseban kult pomirenja, uostalom, poznaje i židovstvo. Žrtveni jarac izgnan u pustinju trebao je na simboličan način odnijeti grijehe naroda. Uspostavilo se da ono što obred vrši na simboličkoj razini, psihoanaliza tek pokušava, a to je: osloboditi čovjeka od krivnje i dati mu mir, ‘očistiti’ ga, iako to nije moguće na jednoj posve svjetovnoj razini. Nije bez razloga Carl Gustav Jung govorio o obredima pomirenja kao o ‘velikim psihoterapeutskim sustavima’.«

Ne podcjenjivati ulogu obreda

Sakrament pomirenja sve to na neki način uključuje, ali je ujedno i više od toga. Nakana mu jest donijeti »oproštenje i mir«. Međutim, naglašava dr. Žižić, »sakrament pomirenja nije neka psihološka terapija i ne smije se svesti na to, unatoč tomu što vjernik primanjem toga sakramenta može osjetiti i stvarno osjeća duševni mir«. Sakrament pomirenja, nadalje, jest i treba biti obred. »Međutim, Kristovo oproštenje grijeha i njegova spasenjska muka, smrt i uskrsnuće, odakle sakrament pomirenja crpi svoju istinu i djelotvornost, donosi bitno različitu novost. Sakrament u sebi uključuje obredno događanje pomirenja. To je, u konačnici, zahvat Božje ljubavi i milosti. Pojedini teolozi, skloni podcjenjivati ulogu obreda u korist nekoga individualno psihološkoga pristupa, najviše čine štetu samom sakramentu koji jest i ostaje obredno slavlje Božje ljubavi i milosti. Kršćanska obrednost ima svoju specifičnu simboličku kvalitetu, koja je sva vezana uz Krista i uz njegove spasenjske čine. Crkva je ta koja u osobi svećenika prihvaća Kristovo spasenjsko djelo i njime obnavlja pokornika«, kaže dr. Žižić.

Tu sugovornik dolazi do promišljanja iz kojih se lako mogu izvući pastoralne pouke. »Polazeći upravo od toga, mogu reći da sakrament pomirenja nije svediv na psihološki razgovor, ali i da sakrament iznova treba zadobiti svoju slavljeničku, obrednu narav, ako je ona zapostavljena. Tu posebno mislim na mjesto i vrijeme, pokorničko bogoslužje i način ispovijedanja, koji trebaju biti istinsko slavlje pomirenja«, kaže dr. Žižić.

Nema apstraktnoga »teološkoga sadržaja« sakramenta

U skladu s rečenim, dr. Žižić navodi primjere iz pastoralne prakse u kojima je neki od spomenutih elemenata manjkav. »Može se primijetiti da je sakramentalno slavlje negdje gotovo ‘oljušteno’ od liturgijskih elemenata. Sakrament se s poteškoćom smješta u neko posebno vrijeme, pokorničko bogoslužje se ispušta, a u samom slavlju izostavlja se ono pravo primanje pokornika i kratki navještaj Božje riječi. Samim time izostaje i crkveni, zajedničarski karakter pomirenja. Negdje se izostavlja polaganje ruku na pokornika. Zbog nedostatka vremena ispovijed kraće traje te se u isti mah izgovara i kajanje i odrješenje. Negdje se ispovijeda za vrijeme mise, što nije najprikladnije, osobito zato što se pokornici na neko vrijeme moraju isključiti iz misnoga slavlja da bi se posvetili pripravi i samom ispovijedanju. Svođenje sakramenta na ‘minimum valjanosti’ pokazalo se doista kontraproduktivnim jer ne postoji neki apstraktni ‘teološki sadržaj’ sakramenta odvojen od svih ovih elemenata koji tvore obredni čin kao što su pokorničko bogoslužje i ispit savjesti, navještaj riječi i čin pomirenja. ‘Neformalnost’ kojoj su skloni neki svećenici ne pomaže istinskom ostvarenju duha sakramenta. ‘Neformalnost’ je podilaženje duhu svjetovnosti koji prodire i u naše crkve i u našu svijest«, kaže dr. Žižić.

Sveta godina milosrđa dobar je povod za obnovu sakramenta. »Bilo bi doista potrebno da svećenici u ovoj godini započnu s ‘punim liturgijskim oblikom’ pomirenja, a to znači pomirenje koje uključuje pokorničko slavlje. Potrebno je da se ispovijed događa iz susreta i slušanja evanđelja (radosne vijesti) Božjega milosrđa te da se vjernike dublje uvede u značenje simbola, riječi i samoga čina pomirenja«, smatra sugovornik.

Sam obred vodi u niz iskustava

Naime, »iskustvo pomirenja ne može se samo od sebe dogoditi«. »Ono se događa kad se čovjek otvori stvarnosti Božjega milosrđa. Potreban je trenutak živoga susreta da bi se to iskustvo dogodilo.« No osim toga uvjeta koji ovisi o slobodi svakoga pojedinoga pokornika, potreban je i svojevrsni objektivni »okvir«. »Red pomirenja«, kaže dr. Žižić, »sa svojim molitvama i činima, stvara preduvjete da se to iskustvo dogodi. Upravo je sakramentalno slavlje pomirenja mjesto iskustva pomirenja. Ono što se vrši to je ujedno i sadržaj iskustva. Tako uvodni obredi stvaraju raspoloživost vjernika i potiču ga snagom molitve da otvori svoje srce. U navještaju Božje riječi pokornik se stavlja u svjetlo Božje pravednosti i milosrđa. Božja Riječ nas propituje i spašava i u tom smislu ispovijedanjem grijeha i razgovorom sa svećenikom pokornik stječe iskustvo priznavanja grijeha i kajanja koje prerasta u zaziv za oproštenjem. Odrješenje, zajedno s činom polaganja ruku, unosi pokornika u povijest spasenja na čijem je početku Bog milosrdni Otac, zatim Kristovo djelo spasenja u kojem je pomiren svijet i djelovanjem Duha Svetoga po kojemu on nastavlja miriti ljude s Bogom i Crkvom. Svećenik podjeljuje odrješenje u znaku križa, a završni obredi uvijek su zahvalnoga karaktera. Sam obred vodi nas u iskustvo, zapravo u niz iskustava kao što su otvorenost, slušanje, priznavanje, kajanje, spomen na Božja spasenjska djela, molitva da se ona i na nama izvrše i na kraju radosno zahvaljivanje. Obredne molitve i čin tako dodiruju sve što je grijehom zahvaćeno te ujedno omogućuju svjesno iskusiti pomirenje kao slavlje.«

Još jednom sugovornik upozorava: »To iskustvo, međutim, može biti narušeno nedostatkom vremena, neprikladnim mjestom, svećenikovom zatvorenošću ili nervozom ili nekim drugim čimbenicima kao što su rutina, neiskrenost, iskrivljena slika Boga, grijeha i oproštenja. Sakrament je tada u opasnosti da se pretvori u nešto drugo ili pak da se uopće ne dogodi kao živo i cjelovito iskustvo vjere i Božjega milosrđa, praštanja, ljubavi i milosti.«

Dobri pokornici – dobri ispovjednici

Jasno je da novo otkrivanje sakramenta pomirenja, što je također jedan od ciljeva Svete godine milosrđa, ipak u najvećoj mjeri ovisi o ispovjednicima. Stoga dr. Žižić dijeli svoja promišljanja o tom vidu svećeničke službe s braćom svećenicima. »Dobar ispovjednik«, kaže sugovornik, »služitelj je Božjega milosrđa koji je sam na sebi, u ulozi pokornika, to milosrđe duboko iskusio. Zato se ispovjednici trebaju i sami ispovijedati i tako rasti kao svećenici. Nigdje svećenik nije tako blizu ljudima kao u sakramentu pomirenja. Ali nigdje također nije tako blizu svojem poslanju kao u ulozi ispovjednika. Jer je upravo tu pozvan utkati svoje znanje, sposobnosti, ljudsku otvorenost i toplinu u milosni događaj oproštenja. To je složena zadaća koja zahtijeva da se svećenik zauzme za Božje i da posreduje Božje milosrđe, ali i da sebe povuče u ‘drugi plan’ i izmakne opasnosti da se pretvori u nekoga vođu odnosno ‘gurua’, kojemu je Bog, svjesno ili nesvjesno, ipak na drugom mjestu.« Tu dr. Žižić navodi uzore »vrsnih ispovjednika«, sv. Leopolda Bogdana Mandića, sv. otca Pija i sv. Ivana Mariju Vianneya. »Oni su«, kaže, »bili dobri ispovjednici jer su i sami bili dobri pokornici.«

Prvi dio svojega promišljanja dr. Žižić je završio promišljanjem o korizmi, kao o »jakom«, povlaštenom vremenu kršćanskoga života, u kojemu su vjernici još snažnije pozvani živjeti krsni prijelaz iz smrti u život. O tom prijelazu sugovornik govori, s jedne strane, snažnim korizmenim simbolom pepela, a s druge strane simbolikom plodnosti, dakle života. »Naši su stari pepelom posipali zemlju da bi bila rodna. Tako i korizma, u znaku Kristova križa, njegove spasonosne muke i smrti i njegova uskrsnuća, čini plodnim naš duhovni život i vraća nas na krsni izvor da donesemo rod«, kaže dr. Žižić. Oproštenje i život nisu ljudska zasluga, nego su plod Božjega milosrđa. Papa Franjo u Godini milosrđa, a posebno u korizmi, poziva vjernike da »u tom vremenu intenzivno slave i kušaju Božje milosrđe« jer ono »obnavlja čovjekovo srce i čini ga sposobnim da i samo bude milosrdno«. Krajnji cilj je, dakle, slavlje i život. »Oproštenje daruje milost pomirenosti i u nas ujedno usađuje snagu milosrđa, svjedočenja Boga koji oprašta. Milosrđe priziva kajanje, ono podrazumijeva suočavanje s grijehom pomračenim predjelima našega bića. Ali kajanje se ne može izjednačiti s tjeskobom jer je ono izlazak u slobodu. Stoga se kajanje uvijek preobražava u radost«, kaže dr. Žižić.

Vrijednost korizmenih običaja i pokorničkih hodočašća

Nakon tih promišljanja sugovornik ističe dva elementa koja upravo u korizmi svakako pomažu stvaranju prikladnoga ozračja za doživljavanje Božjega milosrđa i za pristupanje sakramentu pomirenja. Riječ je o korizmenim običajima i o pokorničkim hodočašćima. »Korizmeni običaji kod nas na jugu Hrvatske veoma su bogati. Možemo spomenuti čašćenje Kristove muke, četrdesetosatno klanjanje, procesije i druge pobožne čine i običaje. ‘Ispovidite se’ – korizmeni napjev, pun vjere i pouzdanja, koji običavamo pjevati na Veliki petak potresno je i svečano iskazivanje hvale milosrdnomu Bogu. Naša drevna tradicija ima svoju budućnost jer se u njoj intenzivno živi upravo povjerenje u Božje milosrđe«, kaže dr. Žižić.

»Kršćanska tradicija«, nastavlja sugovornik, »poznaje pokornička hodočašća. Naša svetišta dobro odgovaraju na traženja vjernika za sakramentom pomirenja. Kretanje na hodočašće nosi u sebi čežnju za susretom i pomirenjem sa svetim. Čovjek je obično svoje postojanje uspoređivao s putom pa je hodočašće redovito povezano sa slavljem pomirenja. Hodočašće je zapravo jedan veliki pokornički čin traganja za mirom duše i vraćanjem Bogu. Zato se ljudi u svetištima lakše sabiru, svjesnije ispovijedaju, bolje otvaraju djelovanju milosti. Odlazak u svetišta prava je prilika da se obnovimo na svetim vrelima naše tradicije, vjere i crkvenoga zajedništva, a u naše sredine unosimo ozračje svetoga i zauzimanje za istinske vrjednote.«

Predokus čovjeka i svijeta »kakvi bi trebali biti«

U tom smislu promišljanje o sakramentu pomirenja u kontekstu korizme i Godine milosrđa sugovornik zaključuje dozivanjem u sjećanje poznate prispodobe o izgubljenom sinu i milosrdnom otcu, koja završava slavljem. »Slavlje je«, kaže dr. Žižić, »onaj prag preko kojega se izgubljeni sin vraća kući. To nije samo pokajanje i bol zbog učinjenoga zla, nego radosno prihvaćanje dara oproštenja. Tako pomirenje duboko u sebi nosi blagdansku narav. Ali ta slika ima u sebi eshatološko značenje. U ozračju blagdanskoga slavlja pomirenja kuša se život pun dobrote i izobilja, milosrđem Otčevim preobražen život. Iz sakramentalnoga slavlja izranjaju čovjek i svijet ‘kakvi bi trebali biti’, spašeni i pomireni u Bogu. Sakrament pomirenja je predokus te punine koja se ostvaruje već ovdje i sada.«


knjige_lipanj
 

03. 07. 2015 NAJTRAŽENIJE KNJIGE ‘GLASA KONCILA’ U LIPNJU

Zagreb, (IKA) – Najtraženija knjiga Glasa Koncila u mjesecu lipnju je knjiga Ivice Žižića “Nedjelja. Blagdanski etos u vjeri i životu katolika” u kojoj autor izlaže znanstveno utemeljeno tumačenje kulturne pojave nedjeljnoga blagdanskog slavlja u svim njezinim bitnim sastavnicama, tj. nedjelje – svetog dana u kršćanskoj kulturnoj predaji i praksi.
Drugo mjesto zauzela je knjiga “U službi evanđelja. Pastoralno-teološki i katehetski doprinos Bonaventure Dude hrvatskoj teologiji” isusovca Antuna Volenika nastala kao doktorska disertacija, a obuhvaća teološki, publicistički, javni rad i nastupe istaknutog hrvatskog franjevca o. Bonaventure Dude.
Slijedi knjiga “Petrovska služba. Stijena jedinstva i kamen spoticanja. Povijesno-teološki, biblijsko-dogmatski i ekumenski pogledi” Nike Ikića, a koja obrazlaže ekumenski kontroverznu, a često krivo tumačenu i slabo razumijevanu teološku temu “petrovske službe”, odnosno papina primata i svih pitanja koja su s njim povezana.
Na četvrtom mjestu nalazi se “Služba riječi u misama svagdana” koje sadrži tri sveska: “Red čitanja kroz godinu u dva sveska za neparne (ciklus I) i parne (ciklus II) godine” te “Red čitanja za božićno i vazmeno vrijeme (ciklus III)”. Na samo dvjema stranicama troknjižje pruža praktičnu pomoć svećenicima da svaki dan, kratkim uvodom (u misu, pokajanje, čitanje i evanđelje) te odabranom zbornom molitvom iz misala i molitvom vjernika u skladu s misnim čitanjima učine službu riječi što djelotvornijim spasenjskim događajem okupljene kršćanske zajednice.
Sljedeće mjesto zauzima duhovito ilustrirana i lijepo opremljena knjiga “Zašto i druga pitanja” književnika Josipa Sanka Rabara, pravo malo djelo ne samo za sve malene koji žele odrastati misleći svojom glavom, već i za sve velike koji žele ostati maleni u duši, baš poput djece.
Šesto mjesto pripada romanu fra Bernardina Škunce “Ispovijesti Franje Asiškog” koji u deset kazivanja u ‘ja’ obliku predstavlja svetog Franju “iznutra”, tj. odgovara na pitanje tko je taj ponizni mirotvorac iz Asiza i kako je rastao u svetosti.
Na posljednjem mjestu nalazi se knjiga “Bog za odrasle” Živka Kustića koja svim zainteresiranim čitateljima pruža osnovnu i sržnu informaciju o kršćanstvu.