Anthropology

Slika 23. Mitoraj

U liturgiji se teologija ne susreće samo s pitanjem transcendentnoga. Ona se treba nositi s pitanjem ljudskoga, jer čovjek nije samo (pasivni) dio te
cjeline, kojega je moguće izostaviti, nego u punom smislu ‘subjekt’ liturgijskoga događanja, tj. povijesno oslovljeni ‘subjekt vjere’. U trenutku
kada se teologija određuje mišljenjem prožimanja objave i iskustva i kada odlučuje misliti ‘sadržaj iskustva’ obredne aktualizacije, ona se profilira i
u antropološkom, odnosno, fenomenološkom pristupu. Naime, u liturgiji je teološki govor složeniji za segment ‘ljudskoga (su)djelovanja’, pri čemu
antropološko istraživanje postaje sastavni dio teološkog projekta ‘mišljenja liturgije’ kao mjesta gdje se vjera događa u svojoj stvarnoj veličini. Tu
zacijelo nije riječ o jednostavnom uvođenju antropoloških spoznaja u teološke pretpostavke, spoznaje i zaključke. Još manje o ‘svođenju’ teologije
na antropologiju kako bi znanstvenost teologije dodatno dobila na težini. Naprotiv, riječ je o teološkom mišljenju koja se sustavno gradi na temelju
prožimanja između antropologije i liturgije. Riječ je o ‘antropologiji bez predrasuda’ koja gleda na simbole, običaje i iskustva, gdje se čovjek izručuje
svetome i gdje mu sveto dolazi ususret; riječ je o antropologiji u redu liturgije, koja gleda na čovjeka u svjetlu ‘procesa’ liturgijskoga djelovanja
i vjerovanja, odnosno, prianjanja otajstvu Isusa Krista. Upravo preko antropološkoga tumačenja simboličkih mehanizama čovjekove otvorenosti
svetome i objavi, teologija izlaže proces ‘postajanja’ i ‘bivanja’ vjernikom. U tom smislu, antropologija nije tek ‘sugovornik’, nego aktivni dio teološkoga
promišljanja koje kani osvijetliti temelje iskustva vjere utkane u obredno slavlje vjere.”

Prolog, Plemenita jednostavnost. Liturgija u iskustvu vjere, Zagreb 2011, p. 11-12